HR | EN
“Najbolje u čovjekovom životu su njegova mala, bezimena i nezapamćena djela dobrote i ljubavi”.

FB Humanitarci Zagreb vraćaju vjeru u ljude i nadu u bolji život

Večernji list, 26.03.2015. - Snježana Črnjević

Kada je zatvorila i posljednja vrata iza kojih nije pronašla ni pomoć ni savjet, mlada Zagrepčanka Ivana (podaci u uredništvu) odlučila je pokušati još jedino što joj je preostalo. Poslušala je savjet kolegice, poslala je poruku i javila se u grupu FB Humanitarci Zagreb na Facebooku.

Kaže, nije joj to bilo lako, bio je to potez očajnika jer nije znala kako dalje. Njezin nevjenčani suprug i ona bez posla su, žive od dječjeg doplatka i rodiljske naknade, što nije dovoljno ni za hranu, a kamo li za ostale potrebe njihova tri sina.

– Najčešći odgovor koji sam čula bio je da nam ne mogu pomoći. Čak su mi predlagali da tužim oca vlastite djece zbog alimentacije ili da uzmu djecu i smjeste ih u dom, a mi da se snađemo – kaže nam mlada majka.

Prvi posjet

Već pomalo očajna, potražila je pomoć i na društvenoj mreži, iako se, priznaje, ni ona ni suprug Mario uopće nisu nadali odgovoru. Nisu se više nadali ičemu. I zato su bili iznenađeni kada je odgovor ipak stigao. 

– Javila mi se gospođa Milica, nakon toga razgovarale smo telefonom, a kada sam joj ispričala naše probleme, rekla je da će doći k nama – prisjeća se Ivana. Vrlo brzo jedna od Facebook-humanitarki pojavila se na vratima njihove male kućice. I nije došla praznih ruku, donijela je hrane, pelene za djecu i osnovne higijenske potrepštine. I što je još važnije, u njihov dom vratila je nadu u život i vjeru u ljude.

Već pri prvom dolasku Milica Repalust, voditeljica u grupi, uvjerila se kako obitelj živi. U kući nema struje, isključena je zbog duga, a vodu donose iz susjedova dvorišta u kanistrima. Nisu imali ni drva za ogrjev, a zima je tek bila počela.

Uskoro su u dvorište stigla drva, stigao je i krevetić za najmanjeg sina, a svaki mjesec njihova voditeljica donosi i paket s hranom te higijenskim potrepštinama. Nađe se tu i neko iznenađenje – tenisice za mamu, slatkiši za djecu, poneka igračka. Stigla je u jednoj donaciji i boja za zidove, koju je otac obitelji odmah iskoristio i osvježio zidove u sobi. Što god donese, voditeljica obitelji obvezno zabilježi i na fotografijama.

– I sama sam prvo bila donator. Sjećam se da mi je bilo drago kada sam vidjela da zavjese koje sam poklonila vise na prozoru obitelji kojoj su bile potrebne – kaže Milica Repalust. Ljudi vole vidjeti da je ono što su dali otišlo na pravu adresu, da je poslužilo nekome u nevolji.     

Sve što su dosad organizirali za ovu mladu obitelj, dodaje Nana Schaps, predsjednica udruge, samo su privremene mjere. Obitelj je u programu za jednu od njihovih akcija, no nikako da je pokrenu jer se trenutačno brinu za više od 30 obitelji.

– Ovako pomažemo da obitelj barem ne mora brinuti hoće li imati što jesti. Za to vrijeme mogu rješavati neke druge probleme – ističe N. Schaps. Dodaje da je potrebitih sve više, u grupi ih je deset, ali na terenu su obično s pola snage. I sve to rade volonterski, uz svoj posao, obitelj i vlastite probleme. Svaki dan stižu im molbe za pomoć, najteže je odrediti koga će odbiti, kome će i same reći da ne mogu pomoći. A ne pomažu samo obiteljima u teškim financijskim problemima, tu su da pruže i moralnu podršku u trenucima kada se njihovim korisnicima čini da su ih svi napustili i zaboravili. Uvjerili su se već bezbroj puta da je ponekad dovoljno i malo poticaja da se ljudi trgnu i vrate na pravi put.

Ideja iz Pule

A sve je počelo prije četiri i pol godine kada je Damir Bošnjak iz Pule predložio da vide može li Facebook poslužiti za nešto dobro, nešto pozitivno. Facebook-humanitarci djelovali su u devet gradova, no kada su iz grupe morali prijeći u udrugu, ostali su samo Zagreb, Varaždin i Pula. Danas FB Humanitarci Zagreb rade prema svim pravilima rada udruga, uz vođenje knjigovodstva svaka se donacija popisuje, a korisnici potpisuju i potvrdu o primitku. Sve što im treba objavljuju na svojoj Facebook-stranici. Uz donacije hrane i higijenskih potrepština, koje se prikupljaju na više mjesta u gradu, paketi pomoći stižu im i na kiosk Tiska na Kozjaku. Prozvale su ga humanitarke od milja "naš kiosk", jer tu ih svakog dana dočekuje i nekoliko paketa.

I koliko god se hrabro nose sa svim nevoljama obitelji kojima pomažu, često iz njihovih domova izlaze uplakane. Kažu, kako da te ne slomi veselje zbog jedne nutelle ili šarene gumice za kosu koju si donio djeci, zahvala zbog sirupa protiv kašlja ili zbog jednog pileta u paketu pomoći. Kako postati i biti imun na patnje i potrebe malog čovjeka? I baš zbog toga ne mogu odustati.