HR | EN
“Najbolje u čovjekovom životu su njegova mala, bezimena i nezapamćena djela dobrote i ljubavi”.

Nema opravdanja za okretanje glave na tuđu muku

NEMA OPRAVDANJA za okretanje glave na tuđu muku
Da svatko od nas jednom mjesečno donira paštetu i vrećicu juhe, nahranili bismo jako puno gladnih. Ljudi imaju krivo mišljenje da za pomaganje drugima morate biti imućni

Bojana MRVOŠ PAVIĆ


Zaklada »Zamah«, koja promiče razvoj filantropije kao nužnog preduvjeta za razvoj civilnog društva, dodijelila je, četvrtu godinu zaredom, priznanje »Josipa Vancaš« za dobrotvorku godine. Nagradu, nazvanu po »majčici Iliraca« Josipi Vancaš, velikoj dobrotvorki svoga vremena, svojim je neumornim humanitarnim radom za 2014. zaslužila 45-godišnja Tihana Kunštek iz Zagreba, majka dvoje već odrasle djece, i dva anđela koja su preminula u 19., odnosno 39. tjednu trudnoće. Tihana je zaposlena, no u slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom, svakodnevno se trudeći svijet učiniti boljim mjestom.
Svoju je životnu tragediju, gubitak malih anđela, zabilježila u autobiografskom romanu »Rekvijem za Lauru«, kako bi pomogla i drugim parovima suočenim s tako strašnim gubitkom, dok je sav prihod od prodaje knjige odlučila donirati u dobrtovorne svrhe. Ima li bolje osobe s kojom možemo popričati u prvim danima ove, nove godine, novog početka, od Tihane – koja nas uči kako vratiti optimizam, kako probuditi ono dobro koje čuči u svakome od nas, kako se prestati opravdavati manjkom novaca i vremena da bismo pomogli drugima. Tihana nas uči što, na kraju krajeva, dobijamo onda kad dajemo.
Kako stoji i u samoj odluci žirija koji vam je dodijelio nagradu »Josipa Vancaš« za dobrotvorku 2014., svojim optimizmom, osmijehom i predanošću motivirate svoju okolinu, svih oko sebe potičući na uključivanje u mrežu dobrih djela, koju ste vješto, i s golemom ljubavlju, ispleli. Na koje sve načine i gdje pomažete drugima?
– Trenutno vrlo aktivno volontiram u humanitarnoj udruzi FB humanitarci Zagreb, čija sam osnivačica uz kolegice Nanu Schaps i Valentinu Ličanin. Udruga ima devet volontera/voditelja i radimo na način da sakupljamo hranu i higijenske potrepštine za najsiromašnije obitelji grada Zagreba. Ove zime smo za četiri obitelji uspjeli sakupiti i za ogrijev, nekim obiteljima koje nisu imale uključenu struju zbog dugovanja smo uspjeli podmiriti račune, i jako se ponosimo time što nam ljudi toliko vjeruju i što toliko doniraju i materijalno i financijski. Za to je najviše zaslužna naša transparentnost, jer jednom mjesečno na radni zid grupe stavimo financijski izvještaj, u kojem se vidi koliko je toga sakupljeno i koliko podijeljeno. Za Svetog Nikolu i Božić smo darivali 40-ak obitelji, koje broje preko devedesetero djece. Situacija u svakoj obitelji je provjerena, nema zloporabe, i sve što bilo koga zanima može nas pitati i dobiti na uvid. Jako pazimo na to, jer smo svjesni da se vrlo lako dođe na loš glas, zbog lošeg rada nekih ustanova, institucija i udruga koje su zlouporabile svoje ovlasti na području humanitarne pomoći, i zato što je jako teško danas zadobiti povjerenje donatora. Također, kroz tu ljubav prema djeci, naša udruga je krenula s Malom školom volonterstva za starije razrede osnovnih škola. Djeca su divna. Toliko iskrena i topla, i vjerujemo da ćemo kroz tu našu školicu senzibilizirati naše mlade da budu osjetljiviji na socijalnu situaciju oko sebe i da »bullying« zamijene razumijevanjem za probleme u kojima su se našli njihovi vršnjaci, ne svojom krivnjom.
Aktivna sam i u Udruzi pacijenata s problemom neplodnosti BETA. Zalažemo se za prava neplodnih pacijenata, senzibiliramo javnost o tom velikom zdravstvenom problemu, kojem se još uvijek pridaje premalo pažnje, a otprilike trećina parova u Hrvatskoj ima problema s plodnošću i začećem. U siječnju 2013. sam izgubila djevojčicu u 39. tjednu trudnoće zbog infarkta posteljice. Kroz tu nemoguću bol koju sam trpila, pisanje mi je bilo terapija. Shvatila sam da se osjećam bolje kad ono što osjećam stavljam na papir. Kroz pisanje sam shvatila da će netko, ako pročita knjigu, možda shvatiti da nije usamljen u svojoj boli, najvećoj koju ljudsko biće može osjetiti. Cijela knjiga je pisana kroz maglu suza. Isplakala sam cijeli ocean. Odlučila sam tada da ću knjigu napisati do kraja, objaviti ju, i svu zaradu donirati u dobrotvorne svrhe. Knjiga »Rekvijem za Lauru« je izdana u kolovozu 2013. i do sada je prodana u oko 350 primjeraka.
Također, otkad znam za sebe, u našoj kući udomljavamo pse, i uvijek je barem jedan psić u kući. Veliki sam ljubitelj životinja, pa nerijetko doniram i hranu skloništima ili onima koji su također udomili životinjice, a težeg su materijalnog stanja.

Usrećiti druge
Kad je i otkud pomaganje drugima krenulo, s kojom potrebom ili nakanom?
– Iskreno, ne sjećam se što je točno bio taj okidač. Od malena sam »borac za pravdu«, čak sam u osmom razredu dobila pljusku od starijeg dečka jer sam stala u obranu jedne djevojčice. Ne volim nepravdu, smeta me tuga, a posebno ne podnašam vidjeti djecu i životinje koja pate. Sve zajedno je, valjda, bio pokretač da krenem prvo kao donator, a onda i kao aktivistica. Mislim da se ovdje ne može reći da je to potreba, više želja da bar nekome promijenite svijet nabolje. Poznata je ona poslovica »Da svaki čovjek usreći samo jednog čovjeka, cijeli svijet bi bio sretan«. Doduše, pomaganje drugima usrećuje, pa možda i jest jedna vrsta potrebe. Usrećiti drugoga, kako bi se vi sami osjećali sretnije i potpunije.
Vi ste uistinu »žena rietke vriednosti«, kako su i Josipu Vancaš nazivali njeni suvremenici. Rijedak ste primjer osobe koja uz one kojima treba pomoć ne stoji samo deklarativno, kao većina nas, već i djelom. Gdje je nestao čovjek, i možemo li se uistinu pravdati manjkom vremena i novaca kad je volontiranje u korist drugih, za druge, u pitanju? I vi, na kraju krajeva, imate posao, obitelj, puno obaveza, pa opet stignete pomagati i d

NIKAD NE PODCJENJUJTE »KOLO SREĆE«

Što čovjek dobija onda kad daje?
– Osmijeh, riječ »hvala« koja to doista i znači, osjećaj da ste nekome uljepšali dan, mjesec, godinu. Dobija dječji zagrljaj, dječje riječi »teta, ti si moj anđeo«, doživotnog prijatelja. Nikad ne znate što donosi sutra. Možda će taj čovjek kojem ste nekad pomogli, sad biti u prilici pomoći vama. Možda ćete sad vi biti na njegovom mjestu. Život je čudan i nepredvidiv. Nikad ne podcjenjujte »kolo sreće«, i nikad ne gledajte nikoga s visoka. Cijenite svako živo biće. Ljubav i dobrota se uvijek vrate u nekom obliku, baš onda kad su vam najpotrebniji. Budite sigurni da kad dajete, jako puno i dobivate.

rugima.
– Ne, nema opravdanja za okretanje glave na tuđu muku i bol. Često nam se dogodi da nam netko kaže »znate, ja ne doniram, jer mi je neugodno donijeti paštetu i kilu brašna, koliko mogu odvojiti, ne mogu više od toga«. E, tu je najveća greška koja se krije u čovjeku. To je puno. Samo ništa je premalo. Da svatko od nas, koji živimo u takozvanom »srednjem sloju« samo jednom mjesečno donira jednu paštetu i jednu vrećicu juhe, nahranili bismo jako puno gladnih usta. Ljudi imaju sasvim krivo mišljenje da za pomaganje drugima morate biti imućni. Ne, samo trebate imati dobru volju i veliko srce. Čak ne trebate ni sudjelovati donacijom namirnice. Možete tjedno odvojiti sat, dva svojeg slobodnog vremena i volontirati na info pultu naše udruge ispred trgovačkog centra, možete doći razvrstavati namirnice koje smo sakupili. Zaista ima puno načina kako pomoći drugima, a ne oduzima puno vremena, ni novac.

Nametnuli teret
Puno radite sa siromašnima, s onima koji su izgubili svaku nadu. Kako njima vratiti optimizam?
– Njima puno znači što ste ih uopće primijetili, jer su mislili da su zaboravljeni od svih. Naravno da im puno znače i sve one namirnice koje im sakupimo, higijena, ogrjev, odjeća, obuća. No, vrlo često primjećujemo da im jednako znači i kad ih nakon nekog vremena nazovemo da ih pitamo kako su, jesu li se snašli za posao, je li im malo lakše. Sretni su što ima netko tko ih nije zaboravio. Sve to nije dovoljno za savršeno normalan život, no njima vraća nadu u dobro. Eto, nekima smo uspjeli i posao naći. Zaista je divno osjetiti tu sreću, jer sad ipak neće toliko ovisiti o tuđoj pomoći. Jako im puno znači da ih razumijete i da ih ne svrstavate u kategoriju »niže vrste«. Ma, sve im puno znači. Čak i samo kad nazovete i pitate jesu li dječica zdrava i da li im treba kakva sitnca. U stvari, njima zaista toliko malo treba za sreću.
Kako, s druge strane, mi koji zapravo nemamo razloga za žalopojke, možemo vratiti čovjeka u sebi, i onda zaista pomagati drugima?
– E, s tim se još borim kod drugih ljudi. Neki nikako da shvate što i koliko imaju. Većina nas je zaluđena konzumerizmom i previše smo zadivljeni novouređenim kućama po raznim časopisima, elegantnom modom, dijetama i svime što nam nudi moderan način života kao neki standard življenja. U stvari nam za sreću treba jako malo – da nismo gladni, da imamo topao dom i krevet, veselu djecu, da smo zdravi, nekoga tko nas voli i nekoga na koga se možemo osloniti kad nam dođe teško. Sve ostalo je luksuz, hrpa nepotrebih stvari i osjećaja. Sami smo si nametnuli teret, uvjerili se da ne vrijedimo dovoljno ako nemamo novouređeni stan, posao koji donosi odličnu zaradu, novac da djeci kupimo sve što požele. Djeci je draža naša pažnja i vrijeme koje potrošimo na njih, nego vrijeme koje provodimo zarađujući za materijalno, ono sa čim ćemo im skrenuti pažnju kako bi mi imali više vremena opet vrtjeti svoj, u stvari totalno nebitan životni film. Ja često volim reći da svim svojim prijateljima želim dovoljno. Neka si sami odrede što to njima znači. Ja imam dovoljno od života. U stvari, imam sve što mi treba, a nisam materijalno i financijski bogata osoba. Naprosto, imam dovoljno.



--
Bojana Mrvoš Pavić
Novi list - redakcija Zagreb
Boškovićeva 15
10 000 Zagreb