U nedjelju, 06.07. su naše Tihana i Ivana bile u Gunji, susrele se sa načelnikom, gospodinom Lucićem i njegovom kćerkom koja nam je puno pomogla u organizaciji svega. Kao što znate, lagano revoltirani sporošću odgovornih institucija, same smo inicirale da na bilo kakav način bar malo pomognemo onima kojima je najteže. U razgovoru s g. Lucićem pao je dogovor da će se on sa CZSS Županja savjetovati koje su obitelji trenutno najpotrebnije. Dobili smo popis 5 obitelji, sa brojem članova i svim ostalim podacima. Dva smo dana ispred trgovačkog centara Arena i Kaufland Dubrava sakupljale namirnice i higijenu, u petak navečer, pa sve do 2 ujutro pakirale pakete. U nedjelju ujutro zaputile se prema Gunji kombijem tvrke Migra, čijim se vlasnicima ovim putem ponovno, beskrajno zahvaljujemo.
Na ulazu u Gunju, dočekala nas je načelnikova kći, te smo sa njom došli do općine, gdje smo upoznali načelnika i upoznali neke članove naših obitelji. Nakon početnih formalnosti, upoznavanja, papirologije i istovarivanja vaših donacija, atmosfera se malo udomaćila, pale su i suze i zagrljaji. Zahvalnost tih ljudi je bila toliko očita da se mogla osjetiti u zraku.
Dobili su novčanu donaciju koju nam je za njih poslala tvrka "Roche", te hrane i higijene u vrijednosti cca 2.500 kn po obitelji.
Zrak je tamo težak, sparan, suh... osjeća se miris sredstva za dezinfekciju u zraku, baš neka težina.
Krenuli smo u oblizak Gunje da vidimo gdje je dio naših obitelji smješten. Vozeći se, primijetili smo da ni prilikom ulaska u Gunju, kao ni cijelim putem, nismo vidjeli ni jedno dijete, a ni začuli cvrkut ptica. U jednom trenu, kad je oblak prekrio sunce, imali smo dojam da smo u nekoj zoni sumraka, gradu duhova.
Obišli smo kuće. Stanje je užasno. Po kućama su oznake da se čuvamo rušenja. Vide se tragovi do kuda je bila voda. Jednoj našoj obtelji se i na prvom katu vidi trag do kud je bila voda, a obnovili su kuću prije dvije godine.
Onima koji su uspjeli sami sanirati bar gornji kat, puštena im je struja i po par obitelji (susjeda) spava jedni kod drugih. I telekom je pustio dio svojih veza, pa se više ne osjećaju toliko izolirani.
Dio stanovništa je privremeno u Brčkom iznajmilo kuće ljudi koji rade u inozmestvu za neku „siću“ i svaki dan od tamo putuju za Gunju čistiti i navečer se vraćaju. Naši susjedi iz Bosne su spremno uskočili pomoći bar smještajem u tim praznim kućama, jer je i njihov narod proživio veliku katatrofu,pa svi nekako pomažo, koliko i kao mogu.
Djeca su većinom kod nekoga u obitelji, djedova, baka, po svukud. U Bosni, Zagrebu, Osijeku, na moru. Veliki dio stanovništva se snašao, obitelji im pomažu, no ovih naših 5 obitelji su zaista nužno trebale pomoć u hrani i higijeni. Razmijenili smo brojeve telefona sa njima, kako bi ostali u kontaktu, da im se možda još i pomogne u posteljini, ručnicima, zastorima i svemu onome što će im trebati kad uspiju sanirati bar dio kuće, da mogu opet tamo obitavati. Popili smo njima kavicu u susjedovom dvorištu, pojeli nas muhe i komarci, no bez obzira na silnu tragediju koja ih je snašla, ti ljudi se ne predaju, rade po cijele dane, ne traže ništa osim da imaju ono što su imali, ne mogu nahvaliti načelnika općine Gunja, sve susjede. Kažu da su svi kao jedno i da jedni drugima u svemu pomažu.
Jedva čekaju da ih obiđe građevna komisija i procijeni štete, pa da dobiju neke novce za obnovu jer dok se to ne riješi, jedino što mogu je čišćenje. Ponosni su što se načelnih toliko zalaže da novac koji će dobiti od Crvenog Križa bude zaista pravedno podijeljen obiteljima koji zaista žive u Gunji.
Na odlasku smo se opet izgrlili, poželili jedni drugima sve najbolje i obišli i Rajevo Selo i mjesto gdje je puknuo nasip. Ono što smo vidjeli u novinama, i ono što vidite vlastitim očima je sasvim drugačiji osjećaj. Dovoljno je da vam kažemo da smo imale osjećaj kao da smo negdje u nekom afričkom selu, u centralnoj Africi, gdje je pao veliki meteor. Prašina, nigdje kuća, sva sravnato sa zemljom i ogromna rupa.
Na povratku smo stali, popili kavu, sabrali dojmove i u tišini se vratili u Zagreb. U stvari, tek danas nas je onako totalno emocionalno slomilo. Ali baš totalno. Obje smo „žvakale situaciju“, svaka na svoj način i ispričavamo se što nismo još jučer stavile izvještaj. Vjerojatno bi bio pun ružnih riječi prema ustanovama i osobama koje su opet i ponovno podbacile kad je u pitanju mali čovjek.
No, zahvaljujći našim donatorima, mali čovjek se opet osjeća velik i spreman za velike stvari.
Slike su tu, svaka od njih govori više od tisuću riječi i ima više od tisuću osjećaja.
Nemamo riječi koliko se zahvaljujemo svima koji ste sudjelovali u ovoj akciji.
Netko to gore sve vidi!
Galeriju slika možete vidjeti OVDJE!
